KONCERT ``AD HOMINEM``

11.10. u 20h
Narodno Pozoriste Sarajevo

Svecano otvaranje 7.Internacionalnog Festivala "Muzika na zici"
KONCERT "AD HOMINEM"-posvecen 100 godina rodjenja kompozitora Avde Smailovica
SARAJEVSKA FILHARMONIJA
Solisti: Violeta Smailovic-Huart, Paoletta Marrocu
Dirigent:Edo Micic
Program:
Bernstein, Von Einem, Smailovic

KONCERT ``IMPRESIJE``

12.10. u 19:30h
Dom Oruzanih Snaga BiH

program:
Smailovic, Sarasate, Ysaie, Ravel
izvode: V.Smailovic-Huart, M.SMailovic, Roman Reshetkin, Boglarka Erdosz...

KONCERT ``KONTRASTI``

13.10. u 19:30h
Dom Oruzanih Snaga BiH

program: Smailovic, Shostakovich,
Dalla Piccola, Bartok
izvode: Paoletta Marrocu, Kanae Endo, Vasilij Shcherbakov...

KONCERT ``TO BE CONTINUED``

14.10. u 19:30h
Dom Oruzanih Snaga BiH

Instrumentalni ansambl "Muzika na zici"
solisti: potomci Avde Smailovica
Dirigent:Edo Micic
Program:
Smailovic, Bach, Vivaldi, Bruch, Bartok

AVDO SMAILOVIC – biografski zapisi

Avdo Smailović pripada generaciji bosansko-hercegovačkih kompozitora koji su punu umjetničku afirmaciju stekli u godinama iza drugoga svjetskog rata. Do tog vremena Smailović je prošao cijelo
mladenačko doba u okvirima jedne vrlo neuobičajeno zacrtane životne priče.
Okolnosti Smailovićeva odrastanja i umjetničkog sazrijevanja vezane su dobrim dijelom uz opća politička previranja od kraja tridesetih godina prošloga stoljeća pa sve do kraja sedamdesetih godina, odnosno do njegove smrti 1984.
Danas je dosta teško, donekle i nezahvalno tumačiti detalje jedne ljudske i umjetničke sudbine, kakva je bila Smailovićeva, tim više jer se dobar dio dostupnih svjedočanstava svodi na sjećanja, a ona su uvijek obojena emocijama onih koji se sjećaju. Kao nužan korektiv subjektivnosti uspomena potrebno je osloniti se na odgovarajuću dokumentaciju, koja, tek dopunjena tim uspomenama i sjećanjima može oblikovati obrise stvarnosti.
U slučaju Avde Smailovića, otežavajuća okolnost leži u činjenici da je dobar dio dokumentacije stradao u ratnom vihoru koji je zadesio Sarajevo između 1992 i 1995 godine. Zahvaljujući požrtvovnosti članova obitelji Smailović, ponajviše najstarije kćerke Meire, znatan broj partitura, dokumenata, prepiske i novinskih isječaka evakuiran je iz Sarajeva i spašen. Ta nepotpuna dokumentacija stavljena mi je na raspolaganje. Ona predstavlja stabilni temelj ne samo za moje, već i svako drugo buduće istraživanje o kompozitoru Avdi Smailoviću. Na temelju tih dokumenata moguće je rekonstruirati njegov životni put i način na koji se izgradio kao čovjek i kao umjetnik.

Životna priča Avde Smailovića počinje 14. augusta 1917. godine u srednjebosanskom gradiću Visokom. Rođen je u siromašnoj porodici, a sa sedam mjeseci ostao je bez majke, što je emotivno obilježilo njegovu ranu mladost, a zasigurno utjecalo i na oblikovanje njegove osobnosti. Sažimajući uspomene na svoje teško djetinjstvo Smailović će u jednom razgovoru sa svojim profesorom i prijateljem Mladenom Pozajićem, naglasiti neke činjenice iz tog ranog razdoblja svoga života, koje su, po njegovu vlastitom mišljenju, bile presudne za njegov razvoj. Tako navodi da je sa pet godina prošao nauk memorijskog čitanja stihova po strogim pravilima na arapskom jeziku i bio primjeran učenik i deklamator u osnovnoj školi, a sa devet godina kao glazbeno nadareno pastirče na usnoj je harnonici već svirao ulomke iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski, a da nije ni znao kako se ta muzika zove. Presudan događaj za Smailovićevo opredjeljenje da život posveti muzici bio je susret sa Čehom Vaclavom Rudolfom, tada dirigentom visočkog orkestra. Kao većina njegovih sunarodnjaka koji su se poslije 1918. raselili po novonastalim državama bivše austrougarske monarhije, i Rudolf je bio odličan muzičar i pedagog, te je odmah uočio izvanrednu glazbenu darovitost malog Avde Smailovića.
U svojim kasnijim sjećanjima, Smailović je to razdoblje svojega života uvijek isticao kao temelj vlastitog razvoja i konačnog opredjeljenja za muziku kao za životni poziv.
Više manje poznata, njegova životna priča, koju je mnogo puta i sam ispričao, u prvi mah zvuči gotovo nevjerojatno, sudbinski određeno i uzbudljivo poput nekog dobrog filmskog scenarija. Zato je najbolje ispričati je njegovim riječima.
"Kao siroče koje je rano izgubilo majku osjećao sam se posebno okrenut prema ljudima, prema životu.... Imao sam potrebu da mnogo više čujem, osjetim i upijem u sebe sve ono što se događa oko mene i da procjenjujem što vrijedi, a što ne vrijedi. Ja sam sa jedanaest godina maltene bos krenuo iz Visokog u Brezu, pješice - to je kojih dvanaest kilometara – krenuo sam kao što narod kaže "trbuhom za kruhom". Shvatio sam da u onoj sredini, premda je moj otac zanatlija bio vrijedan i sposoban čovjek, za mene nema drugog izbora, nego da brinem sam o sebi.
Moj prvi susret s umjetničkom muzikom dogodio se u amaterskom duvačkom orkestru mog rodnog grada Visokog, kada me je češki muzičar Vaclav Rudolf uveo u podmladak orkestra, počeo da me uči teoriju muzike i naveo da sviram na tenor hornu, jednom od milozvučnijih duvačkih instrumenata. To se dogodilo na dosta neobičan način: naime, nekolicina mojih drugova i ja pokušali smo da kroz nestašnu dječačku igru, stupajući pod korak i svirajući na usnu harmoniku, oponašamo orkestar. Meni je polazilo za rukom da pojedine tačke programa koje su uvježbavali članovi orkestra, izvedem bez greške, iako nisam poznavao note, pa čak ni naziv kompozicije..... To je bila jedna mala simpatična senzacija i izazov muzičarima koji su za vrijeme pauze izlazili iz sale da nas čuju. Jednoga dana dok smo na periferiji grada održavali našu dječju probu, gledao nas je i slušao sam dirigent pravog orkestra, Vaclav Rudolf.....Čuli smo poslije da je sutradan ispričao svojim saradnicima što je vidio i čuo, te kazao da neizostavno mora porazgovarati s onim malim kudravim dječakom koji je predvodio grupu i najviše se isticao u sviranju. Članovi orkestra su odmah znali da se radi o meni, pa su me više puta zvali da dođem dirigentu na razgovor. Ali ja sam to izbjegavao iz straha....Bio sam nepovjerljiv i oprezan i osjećao sam se, kao i svako siroče, nezaštićenim. Pa kad su mi članovi orkestra pokušali prići, davao sam se u paničan bijeg, niti ne sluteći da će mi ti isti ljudi, kada postanem član orkestra, pružiti do tada meni nezapamćenu toplinu i pažnju. Kada sam konačno upoznao dirigenta Rudolfa on je na violini svirao jednu divnu melodiju, za koju mi je rekao da je Schubertova serenada. Govorio mi je onda i o životu, o muzici, o velikim umjetnicima, uvjeravajući me da bih i ja mogao postati jedan od njih, ako ga budem slušao i marljivo učio i radio. Ohrabren onim što mi je kazao, prionuo sam učenju i za kratko vrijeme postigao izuzetne rezultate. Dvije godine kasnije, na ličnu odgovornost krenuo sam u svijet u avanturu kušnje, ustvari na put dug preko pedeset godina, koji me je napokon od neukog i siromašnog pastirčeta doveo do ovoga što sam danas."
Od ranih mladenačkih pokušaja bavljenja muzikom do pozicije profesora na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu proći će dosta godina. Vrijeme je to u kojem je Avdo Smailović promijenio više zanimanja, ponekad i vrlo daleko od ideala kojeg se ipak nikada nije odrekao i kojemu je ostao zauvijek vjeran: da mu muzika bude životni poziv. Njegov odlazak iz roditeljske kuće vodio ga je raznim stazama, a poslovi kojima se bavio bili su u svrhu pukog preživljavanja. Kada se poslije ranog iskustva pomoćnika u očevoj stolarskoj radionici otisnuo u svijet, povremeno je zarađivao kao prodavač u pekarskim i piljarskim radnjama i kavanski poslužitelj. Izučio je kovački i vodoinstalaterski zanat, bio je kvalificirani fabrički radnik metalske struke, ali je uvijek nalazio vremena za muziku, ostajući – kako je jednom sam sebe nazvao "neumorni ljubitelj i pregalac muzičkih aktivnosti u kulturno umjetničkim društvima". Već kao afirmirani kompozitor rado se sjećao imena muzičara koji su u vrijeme njegove mladosti djelovali u mjestima srednjebosanskog rudarskog bazena ( Anton Cikert, Josip Niče, Johan Ferger i dr.) Bili su to službenici u raznim državnim uredima, ali i veliki entuzijasti sa vrlo solidnom muzičkom naobrazbom. Sve što je tada naučio o muzici pomoglo mu je da već u sedamnaestoj godini postane dirigent duvačkog orkestra Zajednice u Zenici. Pokušao je nastaviti učenje muzike u Zagrebu i Beogradu, no tada mu to nije pošlo za rukom.
Događaji u životu Avde Smailovića smjenjivali su se velikom brzinom. U dvadesetprvoj godini postaje vojnik, a već godinu dana kasnije rađa mu se prvo dijete. U mladenačkom braku koji nije dugo potrajao, rodilo mu se dvoje djece. U drugom braku sa suprugom Munirom imat će petero djece: najstariju kćer Meiru, bliznakinje Sidiku i Vildanu, sina Vedrana i najmlađu kćer Violetu. Djeca će, više ili manje, naslijediti njegov stvaralački entuzijazam i ljubav prema umjetnosti a zahvaljujući dobrim dijelom kućnom odgoju koji im je ucijepio radne navike i podučio ih samodisciplini, odabrati će muziku kao profesiju.
Dirigentska aktivnost u Zenici bila je za Avdu Smailovića veoma poticajna, kao i kasniji rad s mnogim pjevačkim amaterskim društvima. To su za njega bile važne godine naukovanja, u kojima se razvijao kao dirigent, ali i kao kompozitor, pišući za potrebe svojih ansambala prigodne kompozicije, koračnice, obrade narodnih pjesama, i sl..
Takvom je praksom proširivao svoj obrazovni vidokrug. U Zenici ga je zatekao i početak rata, koji ga je nakratko sasvim odvojio od muzike. Stjecajem okolnosti Smailović je u ratu bio angažiran, no više iz općeljudskih, negoli ideoloških razloga. U svojim sjećanjima on to u više navrata sam objašnjava: "Moje je učešće bilo spontano, u prvo vrijeme bez jasne političke orijentacije. Jednostavno, kao hiljade i milioni ostalih potlačenih bio sam protiv nasilja i samoinicijativno činio male ljudske usluge onima koji su bili ugroženi."
Tri godine po završetku rata Smailović napušta Zenicu i upisuje nastavnički odsjek srednje muzičke škole u Sarajevu. Paralelno s tim počinje učiti kompoziciju kod Borisa Papandopula. Nakon završetka srednje škole upisuje se na novoosnovanu sarajevsku Muzičku akademiju i završava na njoj pet semestara. Tada je već u svojoj sredini, pa i na širem prostoru bivše Jugoslavije poznat kao talentirani kompozitor i dirigent, no njegova ambicija i dalje ostaje usavršavanje u kompoziciji tj. dovršenje formalnog muzičkog obrazovanja, koje mu u mladosti nije bilo dostupno. Ne zadovoljavajući se formalnim priznanjima i dobrom društvenom pozicijom, Avdo Smailović ustraje na putu svojih mladenačkih ideala, duboko uvjeren da je talent obaveza, da tajna uspjeha leži u postojanosti namjere i da čovjek treba sam sebe graditi cijeli život na svoju dobrobit i dobrobit zajednice u kojoj živi.
Kao već afirmirani kompozitor u zrelim godinama, priznati muzički radnik, pedagog i dirigent, Avdo Smailović odlazi u Ljubljanu gdje na odsjeku za kompoziciju najprije diplomira, a potom i magistrira u klasi Lucijana Marije Škerjanca. Škerjanc će, uz Vaclava Rudolfa, Borisa Papandopula, Josipa Štolcera Slavenskog i Božidara Trudića biti često spominjani Smailovićev uzor, i u njegovim zapisanim uspomenama imat će važno mjesto među umjetnicima koji su obilježili dugu evolutivnu liniju njegova stvaralačkog sazrijevanja i pomogli mu da se realizira kao kompozitor i svestrani muzičar.
U Izjavi sročenoj u povodu svog 65-tog rođendana i 5o-te godišnjice rada, Avdo Smailović će zapisati:" .....uza sve teškoće i nerijetka razočaranja, imao sam sreću da naiđem na ljude koji su visoko cijenili moju darovitost i aktivnosti i koji su, u određenom smislu, za veliki dio svega što sam postigao podjednako zaslužni kao i ja sam."
Priznavanje zasluga drugih za vlastite uspjehe pokazatelj je onog profesionalnog morala koji je Smailovića, kao uvjerenog humanista, odredio na više razina: kao čovjeka, kao stvaraoca i kao pedagoga. Znajući učiti od drugih, on je svoje znanje znao i prenijeti drugima.
Čovjek kao individua, kao kreativno biće, ostao je u trajnom središtu njegova interesa. Otuda među njegovim najimpresivnijim djelima - a tu svakako valja spomenuti kompozicije Probuđena kasaba, Koncertino za klarinet, klavir, timpane i gudače, Lirika sa pepela, Metamorfoze, klavirski koncert Panta rhei - i kompozicija znakovitog naslova Ad hominem.
Nomen est omen!
Muzika ad hominem zvao se i Smailovićev kućni komorni sastav u kojem je sviralo svo petero njegove djece. Ansambl je godišnje održavao impozantan broj koncerata, postavši živim pokazateljem Smailovićeve pedagoške i društvene angažiranosti u propagiranju umjetničke muzike i njene dostupnosti svakom zainteresiranom, znanja željnom čovjeku. Velika ljubav prema muzici bila je osnovom Smailovićeva neumornog angažmana i na tom području. Ništa je ljepše ne iskazuje od jednostavnosti kojom je, jednom prilikom, na pitanje o teškoćama pedagoškog rada odgovorio, kako mu taj rad nimalo teško ne pada, jer na sve svoje đake gleda kao na vlastitu djecu.
Umjetnička ostavština Avde Smailovića otkriva se, dakle, u svojoj cjelovitosti ne samo kao bogata i raznovrsna, već i kao vrlo poučna. Ona zaslužuje ozbiljnu valorizaciju na temelju istinskog razumijevanja njegova sveukupnog rada, kako bi postala čvrstim segmentom kulture ponajprije onog prostora na kojem je on, sa svim svojim znanjem, strpljenjem i entuzijazmom djelovao cijeli život.

Bosiljka Perić Kempf

Kontakt telefoni:
061870875
0603362754